Forum grada Preloga

Dobrodosli na novi forum
 
Početna stranicaPočetna stranica  FAQFAQ  PretraľnikPretraľnik  ČlanstvoČlanstvo  Korisničke grupeKorisničke grupe  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Prica o Bakinoj Auri

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
Admin
Admin
Admin
avatar

Broj postova : 127
Join date : 18.07.2008
Age : 37
Lokacija : Pala Ferry

PostajNaslov: Prica o Bakinoj Auri   pet srp 18, 2008 11:39 am

BAKINA AURA

Prije 40 godina priroda još nije bila toliko ranjena kao danas, pa time ni ljudi nisu bili izopačeni i zli. Nesebično je pružala svoja bogatstva čovjeku koji ju je znao poštivati i puno je obećavala. Zauzvrat bi tražila tek malo strpljenja. Moji su roditelji dobili nešto veliko i nešto posebno. Šestero dječice u koje je trebalo unijeti sklad duše i tijela, te stvoriti od njih baštinike «iskrica vječnosti».
Bože, kako se taj sklad divno i duboko usadio u duši jedne sasvim male petogodišnje djevojčice.
Tada nas je već bilo četvero djece u obitelji, a mala plaća tekstilne radnice i tesara koji bi tek ponekad dobio posao polaganja drvenog poda da nečiju sobu učini toplijom, ili nešto slično, sigurno nije bilo dovoljno da se prehrani obitelj. Otac bi često puta u tuđe sobe unosio više topline nego smo je mogli dobiti u svom domu, a majka bi svoju snagu ostavljala u tvornici za strojem koji je zahtijevao ispunjenje norme. Najčešća tema u kući, kada bismo im posjedali u krilo, bila je hoćemo li sutra imati za kruh.
Onda sam jedne večeri trebala prespavati kod bake. Čudno kako u onoj maloj kućici sa zemljanim podom i slamnatim krovom nikad nisam osjetila neimaštinu ili glad. Štoviše, sve je uvijek mirisalo svježinom i toplinom, a blagi plavi pogledi pratili bi me posvuda i brižno čuvali, dok su oko stare petrolejke plesali čudesni veliki i mali svijetli krugovi koji bi me uz nježan glas bakinih priča polako vodili u čaroban san. U toj sirotinjskoj sobici probudila bi me neobična, pomalo smrznuta svjetlost što je dopirala s prozora išaranih ledenim figurama. To je sigurno noću vjetar imao posla dok se svom silom borio ući u sobu gdje je plamen pucketao prstima od zadovoljstva što nam je bio sluga kojeg smo neizmjerno obožavali. Prije nego bih se pomakla, hvatala sam očicama sve što sam mogla. Na ormaru nekoliko mirisnih dunja i jabuke. Moja glavica na toplom, snježno bijelom jastuku satkanom od domaćeg materijala. Na rubu jastuka čipka koju je izradila bakina ruka i jedno crveno slovo M vezano lančić- bodom. Kraj slova virio je vrh bijelog guščjeg pera što se probilo iz jastuka da bi mi ujutro poškakljalo nosić. Nikada u toj sobi nisam plakala ni pitala kad će doći mama ili tata. Bože, kako sam se sretna probudila. I mnoga druga dječica su se tada sretna budila. Nitko nas nije dizao u 5 sati ujutro u vrtić. Ni u 7, ni u 10 ako to nismo htjeli. Budili su nas anđeli čuvari sa svom mogućom majčinskom blagošću ili čak nekim uzvišeno plemenitim i nadnaravnim dodirom koji bi naše cijelo biće ispunili mirom i zadovoljstvom.
Zamirisalo je svježe kuhano mlijeko iz kuhinje i to je u meni napravilo lagani trzaj. Sjela sam i ostala tako nekoliko trenutaka ispod drage mi perine. Pogledala sam u pod. Ta je soba bila 'poteracana' starom opekom što je nekome od rodbine ostala kao višak pri gradnji. Odmah do kreveta bila su prostrijeta dva zečja krzna. Ustala sam obučena u nešto što zvali zelena piđamica, a zapravo mi je služilo kao rublje ispod hlačica i veste koji nikada nisu bili po mojoj mjeri. Stala sam na krzno. I sad osjećam svilenkasto meki i topli dodir sivo-bijele dlake što mi je pomilovala tabane. Ma kakva alergija! Bio je to pravi blagoslov za nožice što i dan danas žurno hodaju. Ovako, na ciglama, na kamenoj prostirki, mora da sam izgledala poput lončanice što krasi nečiju terasu. S potpuno bijelom kosicom sigurno sam više ličila na rijedak cvijet koji cvate samo zimi.
Pošla sam nečujno u kuhinju gdje me čekao zemljani lončić s mlijekom i nježno se ušuljala u bakino krilo da me umota u svoj «štrikanec» i nahrani. Ugrijale su me njezine blage riječi pozdrava i topli poljubac što je spustila na moje hladne crvene obraščiće, a najviše od svega grijalo me nešto što je dolazilo iz dubina naših srdaca, nešto potpuno nevidljivo. Neka tiha sreća i zajedničke misli stopljene ljubavlju. Nešto poput jakog svijetla protkano zlatom i toplim bojama. Nikamo se mojoj bakici nije žurilo dok smo blagovale komad kukuruznog kruha s maslacem što ga je napravila dan prije i dok smo pile toplo mlijeko pomuzeno još za vrijeme mog jutarnjeg sna. Ništa nije trebalo govoriti da me se pridobije da jedem. Moja je hrana bila oslikana bakom kako pravi putar dok me njezin osmijeh pita hoću li joj pomoći. Na drugoj je slici bila kravica u toploj štali i djed koji posebnim češljem gladi njezinu dlaku i češlja rep. Nekome bi ovakva umjetnost izgledala mrsko, ali ne meni. Ja sam već tada znala vezati koncima od svjetla koje drugi nisu ni primjećivali. Ostajala bi tako u bakinu krilu sve dok sam mogla sjediti ili dok bi bakici utrnule noge zbog moje težine. I nikad, nikad se ona nije ljutila na mene. Umjesto toga lijepo bi mi pjevala i igrala kolo sa mnom, a ja sam, slušajući nju, doživljavala kuću punu djece, kuću veliku s puno igračaka, vidjela sam veliki vrt pun cvijeća i šarenih leptira, u vrtu potočić s ribicama, malo podalje gaj sa vjevericama, srnama, zečevima, pa onda opet žitno polje u kojem raste klasje veće od mene i crveni makovi koje želim ubrati. Gledala sam sve to bakinim očima što su se ponekad caklile kristalom i dozvoljavale da pjesma njezine duše curi iz njih i izlijeva se što po obrazima, što po cijeloj kući i stvarima koje bi dotakla.
Kao da toga danas više nema među ljudima, ali vjerujte, ja to još mogu osjetiti. Neki ljudi čuvaju stari namještaj pa ga onda prodaju za puno novaca i tako se sjećaju svoje baštine. Ja svoju baštinu nikada neću prodati. Ona je drugačija od starog ormara i stare posude. Ona ima neprocjenjivu vrijednost. Ima moć da se razmnožava Moja je baština živa i može se darivati u izobilju. Što je više dajem, više je posjedujem i čuvam u kući svoga tijela. Vjerujem da je priroda negdje sačuvala dio sebe koji će darivati nositeljima čista srca jednako kao što je meni dala dio.
Da, dobila sam nešto veliko, nešto posebno, nešto što možda i ne zaslužujem u potpunosti, ali beskrajno sam joj zahvalna na tome.
Baštinila sam moć uživanja bakine ostavštine dokle god budem živa i na svakome mjestu gdje se budem nalazila. Dovoljno je uhvatiti pogled djetešca i već se pojavi sve blago ovoga svijeta što je posjedovala moja baka.
Probudi se bakina aura.

Autor - nepoznat
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://prelog.forumotion.com
 
Prica o Bakinoj Auri
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Forum grada Preloga :: PRELOG :: Vjerski život-
Forum(o)Bir: