Forum grada Preloga

Dobrodosli na novi forum
 
Početna stranicaPočetna stranica  FAQFAQ  PretraľnikPretraľnik  ČlanstvoČlanstvo  Korisničke grupeKorisničke grupe  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Blagdani naših Svetaca...

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
Bodulka
prelog confidential
prelog confidential
avatar

Broj postova : 290
Join date : 15.09.2008

PostajNaslov: Blagdani naših Svetaca...   sri lis 01, 2008 7:45 am

Evo...ovdje možemo pisati o našim
dragim Katolićkim Svecima,
prilikom Njihova dana - Blagdana...!
Upravo danas se slavi blagdan...Male Sv. Terezije
od Djeteta Isusa...pa evo proćitajte...!!
__________________________________





Blagdan sv. Terezije od Djeteta Isusa


"Kršćanstvo je udomaćeno upravo u otvorenost i malenost djece, u snagu slabih i poniznih. To je Božja mudrost… Dijete je slika čovjeka koji prima, bića koje želi biti primljeno, čovjeka koji želi ljubav – slika potrebnika", rekao je 1. listopada, na blagdan sv. Terezije od Djeteta Isusa, na početku svečane euharistije u Karmelu-Brezovici provincijal isusovaca o. Ivan Koprek.

Ta otvorenost djeteta za Boga i za ljubav privukla je i ove godine brojne Terezijine štovatelje koji se nadahnjuju na njezinoj duhovnosti i životnoj filozofiji, od najmlađih do najstarijih. Posvjedočili su to svojom molitvom, pjesmom, radošću, primanjem sakramenata i Gospina škapulara, kao i Terezijinih blagoslovljenih ruža. Koncelebrirali su i glavni urednik Radio Marije o. Stjepan Fridl DI, zlatomisnik mons. Josip Frkin, ravnatelj pastorala mladih iz Knežije don Pejo Orkić SDB, i župnik u Brezovici Zvonimir Vuković.

U propovijedi je provincijal Koprek objedinio poruku blagdanskih čitanja u jednu riječ. Ta riječ je bila pouzdanje. Spomenuo je kako je svetičin život satkan od snažnog pouzdanja, ljubavi i povjerenja u Boga i u njegovo vodstvo kroz sve kušnje i gorčine života, te kako je putem duhovnog djetinjstva rasla do veličine Boga u njezinoj duši, koji je u njoj činio svoja veličanstvena djela. To je zapravo i škola njezine svetosti i duhovnosti, njezin Mali put kojim je sama prošla i drugima ga pokazala.

"Opisujući povijest svoje duše, sv. Mala Terezija opisuje veličajna djela Božja u svojem životu, opisuje svoj duhovni rast. Bog ju je odgajao, čistio, spremao na rast. To isto želi činiti i nama kako bi nas imao posve za sebe, kako bi On doista živio u nama. To je projekt njegove Ljubavi. Kad je Mala Terezija prepoznala u Ljubavi svoje zvanje, ta je ljubav svetim ognjem očistila sve natruhe bilo kakve usredotočenosti na sebe, sva je izgarala željom da se toj ljubavi, toj lakoći postojanja približi cijeli svijet", rekao je. Misno slavlje pratile su pjevanjem čuvarice svetišta karmelićanke iz Karmela-Brezovice. Večernju euharistiju predslavio je o. Andrzej Wosko SCJ, župnik župe Marije Majke Crkve u Trnovčici u Zagrebu, u koncelebraciji župnika u Brezovici Zvonimira Vukovića.

U homiliji se vlč. Wosko na posebni način osvrnuo na Terezijin životni put i nauk, kao i na njezin put molitve, s osobitim naglaskom na njezino misijsko poslanje u Crkvi te na duhovno značenje blagoslova Terezijinih ruža. U slikovitom govoru približio je sveticu iz Lisieuxa brojnim njezinim štovateljima, osobito velikom broju mladih koji su se okupili oko njezina oltara. Između ostalog poručio je: "Sv. Mala Terezija je glavna zaštitnica misija i misionara. Nije dobila dopuštenje da bude misionarka, ali je svoju poslušnost, svoje molitve i svoj život prikazivala dragom Bogu za misije i misionare, za svećenike". Zbor mladih sv. Maksimilijana Kolbea iz Trnovčice uzveličao je misno slavlje svojim pjevanjem, kao i koncertom nakon mise.

Za blagdan sv. Male Terezije karmelićanke su se pripremale devetnicom, a na sam blagdan molile su zajedno s hodočasnicima krunice za duhovna zvanja, za svećenike, redovnike, redovnice, misionare i misionarke, kao i Večernje pohvale iz Časoslova.

IKA/KNI
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Bodulka
prelog confidential
prelog confidential
avatar

Broj postova : 290
Join date : 15.09.2008

PostajNaslov: Re: Blagdani naših Svetaca...   sri lis 01, 2008 7:58 am



Isuse, premalena sam da činim velika djela i moja ludost se sastoji u tome da se nadam da ćeš me prihvatiti ovakvu kakva jesam. Nemam drugog sredstva da ti dokažem svoju ljubav, nego da bacam cvijeće, to jest, da ne propustim nijednu malu žrtvu, nijedan pogled, nijednu riječ, da iskoristim sva najmanja djela i da ih činim iz ljubavi...

Hoću trpjeti iz ljubavi i dapače radovati se. To je moje cvijeće za tebe i spremna sam ga brati i usred trnja.

Sveta Terezija od Djeteta Isusa
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Bodulka
prelog confidential
prelog confidential
avatar

Broj postova : 290
Join date : 15.09.2008

PostajNaslov: Re: Blagdani naših Svetaca...   čet lis 02, 2008 5:58 am

...Danas slavimo naše...Anđele Čuvare...



Sveti Božji anđeli, molite za nas!




Gajim posebnu pobožnost prema Anđelu čuvaru. Još sam od samoga djetinjstva, vjerojatno kao i sva druga djeca, puno puta ponavljajući molio: "Anđele Božji, čuvaru moj, koga mi je za čuvara dao dobri Bog, ti me danas prosvjetljuj, čuvaj, vodi i upravljaj..." Moj anđeo čuvar zna što ja radim. Moje pouzdanje u njega i u njegovu zaštitničku prisutnost u meni stalno raste. Sveti Mihael, sveti Gabrijel i sveti Rafael su arkanđeli koje često zazivam u molitvi. Sjećam se također vrlo lijepe rasprave svetoga Tome o anđelima kao čistim duhovima.

(Iz Papine knjige "Ustanite, hajdemo!")



***

“...Čitamo u životima mnogih svetaca da su njihovi anđeli čuvari bili vidno prisutni u njihovu posljednjem času, tješeći ih u njihovoj završnoj bitki, jačajući ih protiv udvostručenih napada pakla, objavljujući im sat smrti i dajući im sigurnost da će biti nasljedovatelji nebeskog kraljevstva. Nije mali broj svetaca kod svoje smrti bio viđen kako ih nose razdragani anđeli u Raj. Također su, često, sveti anđeli čuvari pribavljali za svoje štićenike milost sretne smrti pozivajući svećenika da da posljednje sakramente.

“U djelima blaženog Ivana Avilskog iz Španjolske, nalazimo sljedeći događaj, čiju istinitost je potvrđivao i sam svetac. Godine 1575., Otac Centenares, član Zajednice blaženog Ivana, se probudio jedne olujne noći i zatražio da da Bolesničko pomazanje umirućoj osobi. U početku je svećenik dvojio i htio čekati do jutra, jer nije znao put i jer je bilo jako mračno. Ali ljubav Božja je pobijedila strah i on je krenuo, noseći sa sobom dvije posvećene Hostije. Ali jedva da je napustio crkvu, kada su se dva mladića anđeoskog izgleda postavila jedan na njegovu desnu, a drugi na lijevu stranu. Oni su nosili goruće svijeće, koje nije uspjela ugasiti kiša, i pratili su svećenika do bolesne osobe i ponovno natrag u crkvu. Kada je on stavio svetu Hostiju u tabernakul, oni su nestali iznenada, isto kao što su se i pojavili. Dok se dobri svećenik čudio u neobičnosti ovog događaja, primio je poruku od blaženog Ivana koja je sadržavala riječi: “Ne čudi se zbog ovog što ti se dogodilo večeras. Sigurno je da su dva mladića koja si vidio, bili anđeli koje je poslao Bog da nagrade tvoju revnost. …”
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Bodulka
prelog confidential
prelog confidential
avatar

Broj postova : 290
Join date : 15.09.2008

PostajNaslov: Re: Blagdani naših Svetaca...   pet lis 03, 2008 2:37 am

...Danas je Sv. Gerhard...



SV. GERHARD, OPAT OSB

3. listopada

Gerhard (Njemački: "Smion kopljanik" ) potječe iz franačke plemićke obitelji iz mjesta Brogne u Belgiji. Rođenje je koncem IX. stoljeća. Odgoj i obrazovanje stekao je na dvoru grofa Derengara od Namura (južna Belgija ). U ranoj mladosti odlazi u vojne postrojbe, ali sve više i više osjeća poziv u duhovni stalež. Htio je biti redovnik. Na njega je silno utjecao njegov ujak biskup Stjepan od Tongerna. Ušao je u samostan Saint-Denis u Parizu. Zatim se vraća na svoje imanje u Brogne. Na njemu je 918. izgradio crkvu i zakladu koju je predao na upravljanje regularnim kanonicima ( Danas St-Gerard Jugozapadno od Namura ). Kao izaslanik grofa Berengara putuje grofu Robertu od Pariza, laičkom opatu Saint-Denisa. Tamo ga se toliko dojmilo korno pjevanje monaha da je i sam pristupio benediktincima godine 921. Za svećenika je zaređen pet godine kasnije. Godine 931. vraća se u Brogne i ubrzo postaje opat samostana u St-Ohislain kod Monsa, ( Hennegau, Belgija ), a 953. preuzima također opatiju koju je sam utemeljio u Brogneu. U nju uvodi benediktinsko monaško pravilo. Bio je neumoran na njivi Gospodnjoj i poznat po svetosti. Stoga prima pozive svojih susjeda da uredi i njihove samostane, te im vrati izgubljeni identitet. Pozivali su ga Giselbert Lotarinški j Arrtald iz Flandrije. Iscrpljen neumornim radom duhovnoga obnavljanja opatija po Lotaringiji i Flandriji. Osim toga Gerhard je začetnik i nositelj neovisne samostanske obnove. Ona je povezala i međusobno objedinila oko 18 samostana u Belgiji. Gerhard je umro 3. listopada 959. u rodnome mjestu. Tijelo mu je pokopano u samostanskoj crkvi. Rodni grad mu je dobio ime po benediktinskoj opatiji koju je on sam podigao. Taj grad ubrzo je postao veliko hodočasničko srediste, Gerhardove relikvije čuvaju i štuju vjernici u Saint-Gerardu, u Madsousu, Aubangu i Gandu.
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Bodulka
prelog confidential
prelog confidential
avatar

Broj postova : 290
Join date : 15.09.2008

PostajNaslov: Re: Blagdani naših Svetaca...   pet lis 03, 2008 4:15 pm

...Danas je Sv. Franjo Asiški...





04.10. Franjo Asiški


Svetac
Sv. Franjo Asiški rodio se pocetkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naucio citati i pisati. Kao djecak i mladic bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladic u sebi osjecao vatrenu želju da bude prvi, da prednjaci, da se na neki nacin odlikuje. Volio je svecanosti, raskoš, bio prilicno lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankocutnu osjecajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i cudoredno neporocan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenacke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta oceva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama izmedu Asiza i Peruggije, izmedu naroda i feudalaca. Vec je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše vec promijenio, pokušao je ipak poci za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te zapoceo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodocašce u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput cuo zov Raspetoga: "Franjo, podi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povucen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako ce izbjeci ocevu gnjevu koji je bio nad njim razocaran.

Razocaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu. Potpuno u srcu obracen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na ocinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvecena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Cujte me i shvatite dobro! Do ovog sam casa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s vecim pouzdanjem mogu reci: Oce naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja." Nalazeci se jednog dana u crkvi Sv. Marije andeoske, cuo je kod mise ove evandeoske rijeci: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuce, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Cuvši te rijeci, bio je tako snažno zahvacen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svecenik protumacio sav smisao tih rijeci, a i onih koje iza njih u Evandelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poucen i zahvacen Božjom rijecju iz 10. glave Matejeva evandelja, Franjo je svoju pustinjacku odjecu zamijenio "minoritskom" - manje brace, kako ce kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada obicavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokornicku i moralnu propovijed: "jednostavnom rijecju ali velikodušnim srcem, pobudujuci i izgradujuci svoje slušatelje". Za svoju je zarucnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te ce neobicne zaruke genijalni Dante, koji ce i sam postati franjevacki trecoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesnickim perom. Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga nacina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju.

Franjo ih je godinu dana poucavao, a onda poceo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evandeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje brace. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje brace, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evandeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i clanovi Reda manje brace budu evandeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumace najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evandelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevacko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male brace da posvuda propovijedaju Evandelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klericki red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zareden za dakona, pri cemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svecenickom redenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mucenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevacki red - klarise - ili "Siromašne dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovnicko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kuci ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doci u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je nacin svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajuci kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevacke zajednice medu Franjinim ucenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uvelicali. No prilicno je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo cinilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesnicar Lortz piše o tome: "Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji." Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u misticnu suoblicenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije andeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvecer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajuci primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i docekao. Papa Grgur IX. vec dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u cast dvostruka velicanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svecevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije tocno znalo za svecevo tijelo. Nakon mucnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronadeno pod glavnim oltarom. Danas se cuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Bodulka
prelog confidential
prelog confidential
avatar

Broj postova : 290
Join date : 15.09.2008

PostajNaslov: Re: Blagdani naših Svetaca...   uto lis 07, 2008 8:37 am

Danas je Blagdan, Kraljice Svete Krunice



Blažena Djevica Marija od Krunice, 7. listopada



Blagdan ima povijesnu pozadinu. U 16. stoljeću Europa se našla pred velikom opasnošću od turske vojske koja je osvajala nove krajeve i prijetila cijeloj Europi. U nizu različitih poticaja na otpor papa Pio V. pozvao je godine 1569. kršćanski svijet i na molitvu svete krunice. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta (u Korintskom zaljevu, u Grčkoj) u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d´Austria, pobijedila tursku silu. Na uspomenu velike pobjede papa dan 7. listopada proglašava blagdanom "Gospe od Pobjede". Godine 1573. spomendan mijenja ime u "Blagdan svete Krunice", odnosno "blagdan Kraljice od Krunice". U krajevima gdje se krunica zove ružarij i blagdan nosi ime "Gospe od Svetog Ružarija" ili slično.



Molitva krunice vrlo je raširena i stoljećima ukorijenjena i omiljena u katolika. Ona je oblik pobožnosti (razmišljanje i molitva) usredotočene na Isusa i Blaženu Djevicu Mariju. Teme razmišljanja se zovu "otajstva", jer se odnose na pojedine istine vjere i važne događaje iz Isusova života. Sadrže tri niza: radosna, žalosna i slavna otajstva.



Molitve se "broje" pomoću niza međusobno povezanih zrnaca. Takva "brojanica" zove se krunica. Zrnca krunice su ponekad izrađena u obliku ruža ili cvjetova, zato se krunica zove i "rozarij" ili "ružarij". Moljenje krunice je vrlo jednostavna, preporučljiva i ugodna osobna molitva; prikladna je i za zajedničko moljenje u skupini ili u obitelji. Smiruje i opušta. Mnogi kršćani uza se nose krunicu i i često je mole.



Novi dio krunice: "Otajstva svjetla"
Papa Ivan Pavao II otvorio je u listopadu 2002. Godinu krunice. Tom prilikom je dosadašnjim otajstvima (radosnim, žalosnim i slavnim) dodao "otajstva svjetla" u kojima se razmatrraju najvažniji događaji Isusova javnog djelovanja. Tako je dodavanjem novih pet otajstava u krunici očitovan i sadržan cjelokupni Isusov život: od rođenja i djetinjstva (radosna otajstva), preko javnog djelovanja (otajstva svjetla) do muke i smrti (žalosna otajstva) te uskrsnuća, uzašašća i poslanja Duha Svetoga (slavna otajstva). - Otajstva svjelta se, prema papinoj preporuci, mole četvrtkom, a glase ovako:



1. koji je na rijeci Jordanu kršten bio.
2. koji nam se na svadbi u Kani objavio.
3. koji nam je kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje nas pozvao.
4. koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio.
5. koji nam se u otajstvu euharistije darova.
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Bodulka
prelog confidential
prelog confidential
avatar

Broj postova : 290
Join date : 15.09.2008

PostajNaslov: Re: Blagdani naših Svetaca...   čet lis 09, 2008 3:47 am

Znaći...nemaš više vremena...
A samo je jedno bitno...Spasiti dušu svoju... cheers ...
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Admin
Admin
Admin
avatar

Broj postova : 127
Join date : 18.07.2008
Age : 38
Lokacija : Pala Ferry

PostajNaslov: Re: Blagdani naših Svetaca...   čet lis 09, 2008 10:59 am

Bodulka je napisao/la:
Znaći...nemaš više vremena...
A samo je jedno bitno...Spasiti dušu svoju... cheers ...

Nije samo to.
Grešnici će i dalje biti isto tretirani, pravednik će i dalje ostati pravednik.
Nitko nezna koliko mu je vremena još ostalo; kažu da treba "bdjeti"
kako bi duša bila spašena kada stigne "Momento mori"
Vrlo jednostavno pravilo koje treba slijediti.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://prelog.forumotion.com
Bodulka
prelog confidential
prelog confidential
avatar

Broj postova : 290
Join date : 15.09.2008

PostajNaslov: Re: Blagdani naših Svetaca...   pet lis 10, 2008 7:32 am

..Ćuj Admine, nebih se baš s tobom složila,
da pravednik i dalje ostaje..pravednik...?
Zar bi onda "bdjenje" imalo smisla,
kad si i onako pravednik...?
Zašto bi grešnici i dalje bili (tretirani) kao grešnici,
kad im Otac Nebeski, svakodnevno nudi..Milost obraćenja,
pokajanja i povratka u topli Oćinski zagrljaj...!
Za spas duše je prekasno kad dođe..."Momento mori"
treba danonoćno bdijeti i budan biti, ne u panici
već u miru, kojeg može dati samo, ćista savjest
uronjena u more Božje Ljubavi, na ćijim bijelim obalama
tuga i grijeh...nemaju svoje pristanište...!!
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Bodulka
prelog confidential
prelog confidential
avatar

Broj postova : 290
Join date : 15.09.2008

PostajNaslov: Re: Blagdani naših Svetaca...   sri lis 15, 2008 6:25 am

Danas se slavi Blagdan
...Svete Terezije Avilske...




Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sánchez de Cepeda i Doña Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odluči za redovnički stalež.

Odluku nije donijela iz neke nužde, već posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, a što govori da je sve prije dobro odmjerila.

Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo čarobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što će je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život.

Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost pa čak ni oni neki pokreti duše koji su u sličnim odlukama redovito više ili manje prisutni. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: »Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.« Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodličnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj veličini.

Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaju bili već zalijevali očne kapke. Neki misle, čak, da samo brizi i slutnji Don Alonsa valja zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti.

Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120–180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogućavan.
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Bodulka
prelog confidential
prelog confidential
avatar

Broj postova : 290
Join date : 15.09.2008

PostajNaslov: Re: Blagdani naših Svetaca...   čet lis 16, 2008 5:38 am

Danas se slavi
Sveta Marija Margareta Alacoque...



SVETA MARGARETA MARIJA ALACOQUE, djevica (1647.-1690.)

Tko god štuje Srce Isusovo sigurno je čuo i za sv. Margaretu Alacoque. Ona je od samoga Gospodina bila odabrana da bude glasnica porukâ njegova Srca, da bude - kako je naziva Jean Ladame - "la confidante du Coeur de Jesus" - pouzdanica Srca Isusova. I to je jedan od razloga da je, budući da je sama iz poslušnosti napisala svoju biografiju, imala poslije smrti toliki broj velikih, svetih i stručnih životopisaca.
Ona se rodila 22. srpnja 1647. u Lautecouru, u burgundskoj općini Verosvres, u biskupiji Antun, tridesetak kilometara od Paray-le-Moniala. Njezin otac Claude Alacoque u svom je selu vršio službu kraljevskoga bilježnika. Umro je mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Njegova se udovica našla u velikim poteškoćama pa se morala i odijeliti od nekih svojih sinova. Kad je Margareti bilo 8 godina, dana je na odgoj u zavod klarisa-urbanistica u Charollesu. Tamo je naišla na sredinu punu revnosti i duhovnog poleta, što joj je veoma odgovaralo. Ona je već u četvrtoj godini života, i ne znajući pravo što čini, učinila zavjet čistoće. Bio je to Božji poticaj, zato joj je ozračje u Charollesu tako i godilo.

Teška ju je bolest prisilila da ostavi sestarski zavod te se vrati kući u kojoj je gotovo uzeta bolovala četiri godine.

Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoće da bi na koncu 24. godine života mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o tome životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu sestara od Pohodenja u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Nalazeći se toga dana u samostanskoj govornici, jasno je u svojoj nutrini čula ove riječi: "Hoću da budeš ovdje!" U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena u taj samostan, a 25. kolovoza već je započela svoju postulanturu. Sljedeće godine, 6. studenoga, odjenula je redovničko odijelo te u ruke svoje poglavarice majke Marije-Franciske de Saumaise položila zavjete. I od tog se časa povijest njezina života i poslanja stapa s poviješću samostana u Paray-le-Monialu.

Ako želimo njezin život obilježiti glavnim datumima i službama, onda bi to izgledalo ovako: 15. svibnja 1684. postala je asistentica majke Marije Kristine Malin, kućne poglavarice; 4. siječnja 1685. imenovana je učiteljicom novakinja, a tu je službu obavljala do konca siječnja 1687.; nekoliko mjeseci kasnije ponovno je imenovana asistenticom. Umrla je u dobi od 43 godine 17. listopada 1690.

Pod tom prilično prozaičnom patinom krio se ipak jedan velik i neobičan svetački život XVII. stoljeća, život vrijedan da se u nj udubimo i zamislimo. Margareta Alacoque u novom vijeku postade najveća glasnica kulta Srca Isusova, one pobožnosti koja je osvojila mnoštvo te koja i danas u jednostavnome puku, medu onima koji su bez predrasuda, živi i donosi obilne duhovne plodove. Zahvaljujući nalogu Margaretine poglavarice, majke de Saumaise, koja je željela izbliza slijediti mistična očitovanja u toj mladoj redovnici te joj u travnju i svibnju 1673. zapovjedila da ih opiše, doznajemo što se to u njezinoj duši zbivalo. Tek što je počela po nalogu poglavarice pisati, započeše i ona velika viđenja koja će njezino ime učiniti poznatim po cijelome svijetu. Mi ćemo se u ovom prikazu ograničiti na 4 glavna viđenja.

Prvo je bilo na blagdan Sv. Ivana Evanđelista, 27. prosinca 1673. Margareta je tek napustila kućnu bolnicu te pošla u kapelicu i kleknula do rešetke kora, gdje su strogo klauzurne redovnice od Pohođenja obavljale svoje molitve i pobožnosti. Tada joj se ukazao naš Gospodin i ona je posve jasno i razgovijetno čula ovu poruku: "Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti. Tebe sam kao ponor nevrijednosti i neznanja odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od mene."

Misija je bila jasna, no jer je svetici, da bi je izvršila, bilo potrebno svjetla i milosti, Gospodin joj to nije uskratio jer on za izvanredne zahvate daje i izvanredne milosti. I tako je već tom zgodom svojoj odabranici objavio "divote svoje ljubavi i neizrecive tajne svoga Presvetoga Srca, koje joj je do toga dana skrivao".

Nakon više drugih ukazanja manjeg značenja Gospodin je početkom god. 1674., vjerojatno jednoga petka, Margareti objavio opet novu veliku poruku. Da se radilo o velikoj objavi, svjedočio je i vanjski dekor ukazanja. Gospodin joj se sa Srcem ukazao na prijestolju od plamenova, što bijahu sjajniji od sunca te prozirni kao najfiniji kristal. No u tom je vanjskom sjaju, prema Margaretinu opisu, bilo Isusovo Srce "okrunjeno trnovom krunom, koja simbolizira rane što mu ih zadajemo svojim grijesima, a nad Srcem se nalazio značajan križ; taj je križ ondje od prvih časova njegova utjelovljenja, a to znači od časa kad je bilo oblikovano i Presveto Srce; odmah je u nj bio usađen i križ pun svake gorčine."

Margaretin je opis tih objava težak, hrapav i nezgrapan. Nije bila laka na peru. No iz onoga što je teško izrazila jasno proizlazi dvoje: ponajprije neizmjerna Otkupiteljeva ljubav prema čovjeku, a zatim ljudski grijesi kojima nezahvalni ljudi vrijeđaju tu ljubav. To će doći naročito da izražaja u trećoj objavi, koja je jasna sinteza prvih dviju.

Ta se objava dogodila nekoliko mjeseci kasnije, jednoga petka, sutradan po blagdanu Tijelova. Isus se tada, prema svetičinu opisu, ukazao "sav u sjaju slave, s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova svetog čovještva izlazili su plamenovi sa svih strana, osobito pak iz njegovih divnih grudiju, koje su sličile ognjištu; a bile su otvorene da otkriju svu ljubav toga ljubaznoga Srca, koje bijaše onaj stvarni izvor tih plamenova". I tada se Isus potužio na ljudsku nezahvalnost. "Za sva moja nastojanja oko njihova dobra ljudi su hladni i nehajni." Isus kao uzvrat za tu nezahvalnost traži od svetice naknadu. Dok je to tražio, iz njegova je Srca izašao tako žarki plamen te je mislila da će je uništiti. Isus je toj poruci dodao i ovu: "Primit ćeš me u Presvetom Sakramentu svaki put kad ti poslušnost bude to dopustila." A zatim je zatražio pričest svakoga prvog petka u mjesecu, a kao pripravu za to svetu uru koju će obavljati prostrta na zemlji u noći između četvrtka na petak od 11 sati do ponoći. I tako su u pobožnost Srcu Isusovu uvedene dvije glavne naknadne vježbe: sveta ura i sveta pričest na svaki prvi petak u mjesecu.

Spomenimo još i četvrtu veliku objavu koja je dana za vrijeme tijelovske osmine između 13. i 20. lipnja 1675. Najvjerojatnije bijaše to datum 16. lipnja. U toj objavi Isus se potužio na rane što mu ih zadaju svojim nepoštovanjem sami vjernici i svojim svetogrđem nevjernici te dodao: "A ono što me najosjetljivije vrijeđa jest što to čine i meni posvećena srca." Kao naknadu za sve te uvrede Gospodin je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede poseban blagdan Srca Isusova na koji će se svetom pričešću i javnom otprošnjom naknaditi za uvrede nanesene Gospodinu dok je izložen na oltarima. Želimo li tu objavu primijeniti na sadašnje stanje i praksu u Crkvi, onda možemo jednostavno reći da blagdan Srca Isusova ima biti blagdan naknade i zadovoljštine za grijehe svih ljudi: i vjernika i bezbožnika i Bogu posvećenih osoba, za grijehe nemara i svetogr8a prema sakramentu Euharistije. Ako se zamislimo u činjenicu koliko se danas u svijetu, ali i u Crkvi griješi, koliko ima opustošenja i na svetim mjestima, gdje prebivaju Bogu posvećene duše, onda blagdan Srca Isusova, kao dan javnoga kajanja, naknade i zadovoljštine ima baš danas svoje naročito opravdanje.

Možemo si zamisliti pred kakvim se golemim zadatkom nalazila siromašna klauzurna redovnica Margareta Alacoque i to zadatkom koji joj je povjerio sam Gospodin. On je u tome nije ostavio samu, već ju je uputio na svoga vjernoga slugu, oca Kaudija La Colombiedrea, poglavara isusovačke zajednice u gradu Paray-le-Monialu. Rekao joj je doslovno ovo: "Obrati se mome sluzi i reci mu od mene da učini sve što je moguće za uvođenje te pobožnosti i neka mi učini tu radost. "

U jednoj kasnijoj objavi god. 1678. Gospodin je Margareti iznova pokazao blago svoga Srca učinivši je baštinicom i djeliteljicom istoga. Možemo se samo diviti za kakvu je uzvišenu misiju bila odabrana svetica iz Paraya. Ona se pokazala dostojnom toga odabranja. Svim se žarom dala na posao širenja pobožnosti Srcu Isusovu. Radila je mentalitetom i osjećajnošću koji bijahu vlastiti okolini u kojoj je živjela, a i njezinu vremenu. Zna se da je pismeno pozvala čak i francuskoga kralja Luja XIV. da svoje kraljevstvo posveti Srcu Isusovu. U samome samostanu od Pohođenja Margareta je 20. srpnja 1685. s novicijatom iskazala prvu javnu čast Srcu Isusovu, a 21. lipnja sljedeće godine pridružila joj se cijela zajednica u proslavi blagdana Srca Isusova.

Od tada, unatoč raznim zaprekama, pokret štovanja Srca Isusova nije se više zaustavio. Papa Klement XIII. odobrio je 6. veljače 1765. dekret Kongregacije obreda kojim se dopušta Poljskoj i Rimskoj bratovštini Srca Isusova, kojoj je pripadao i sam Papa, svetkovanje blagdana Srca Isusova. U Papinoj je namisli bilo da taj novi blagdan širi u Crkvi poruke dane Margareti Alacoque. Ona je bila povlašteno sredstvo da se proširi ona pobožnost koja je u Crkvi pod raznim oblicima bila uvijek prisutna i živa, davši joj ipak neke nove i originalne naglaske.

Suvremenici događaja u Parayu brzo su otkrili izuzetnu krepost Margarete Alacoque te su se trudili da i druge s njome upoznaju. Abbe Languet, generalni vikar u Autonu, već 25 godina nakon Margaretine smrti pokrenuo je postupak za njezino proglašenje blaženom, a napisao joj je i životopis. Sretan ishod brzog postupka za proglašenje Margarete Alacoque blaženom osujetili su janzenisti, kao što su uostalom učinili i za neke druge kauze u Francuskoj XVIII. stoljeća. Kad su se stišale janzenističke raspre, umuknula Francuska revolucija, kauza Margarete Alacoque je uznapredovala te ju je papa Pio IX. 24. travnja 1864. proglasio blaženom. Svetom ju je proglasio 13. svibnja 1920. papa Benedikt XV.
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Sponsored content




PostajNaslov: Re: Blagdani naših Svetaca...   

[Vrh] Go down
 
Blagdani naših Svetaca...
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.
 Similar topics
-
» Početak zimskih praznika!

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Forum grada Preloga :: PRELOG :: Vjerski život-
Forum(o)Bir: