Ruze su cvijece ljubavi,radosti...i moze ih svatko imati samo ako ih brizno njeguje....
evo jedne divne pjesme...o ruzama...
SVETKOVINA RUŽA
Berite ruže, djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kâd nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.
O ruže, da izdahnu raskošno u dragoj hladovini
kao tren najljepši i najkraći u viru varavih mrena.
Ruže, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i šetnja razdragana do zadnjeg praga sjena.
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi bljesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Neću da laskam strahu zarobljenika vaših
da ne bi ruže s oltara na krvavome bridu
služile kao ures koji ih grobom plaši
u sladostrasnom i crvenome vidu.
Ruže vjenčanja da nisu čempres za mrtve!
One pomiruju krotke i naprasne, one
nježnošću daha otkupljuju sve žrtve
i one u struji krvi kao žmarak romone.
Ja plačem za ružom. U oleandru cvjetam
što nije ni lovor ono ni ruža tišina.
Ali iz čaše ružin pjan pogled sretam:
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.
Neka pljušte ruže sa stropa, danas, u svetkovini!
Ruže sa krova, ruže s nebesa, ruže iz bašta.
Nek pljušte ko kiša, ko vjetar, ko gnjev u prašini
ruže iz istine, ruže sa zvijezda, ruže iz mašta.
I da nam začepe usta, i da nam zaklope oči
ruže pijane, ruže očajne, ružini vrti.
S cjelovom koji golica te se nečujno toči
kao dolazak kratke i sasvim prividne smrti.
Da panu kao pehar iz magla priviđenja,
da planu i da zgasnu, i da ničem služe.
O gladi, o zoro i sutone cvjetni u biću što se mijenja,
berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruže!
Blagoslov ružama polja i cijelom ružinom rodu
što je vrebao tajne mladosti sunčeva boga:
one nas najbržom vožnjom dovode u slobodu,
one su dar zemaljski i kovčeg zavjetnoga.
Pjesme trebaju ruža, a ruže svojih pjesama,
sve što trenutak nudi, a što najdublje pruža.
To su mlazovi himne iz luče biljnih česama,
o anđele, siđi i otpjevaj vječne litanije ruža.
Na tvoje glasove, i protiv nečisti već dotrajalih dana,
past ću kao učaran i s tobom ću hvale reći
tom rasipanju sreće i kupanju sred tamjana,
i, pred zavjetom ruža, tek jednom, pobožno kleći.
Da bi nam bile uzor, umjesto žamora riječi,
što treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne priječi
sve na dar, primjer, s ružom živjeti i umrijeti.
Što više ruža! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža! Njih! Što više ruža svih!